Balkonska pastorala

Napisao: Branislav Oblučar

Promatrači iz fotelje, iz kreveta ili za radnim stolom – to su nazivi koji najbolje opisuju moju i Asjinu kućnu aktivnost otkada smo na balkon po prvi put postavili hranilice za ptice. Dovoljno je samo dignuti glavu i sve je skoro na dlanu. Prvih dana izjutra tek bismo malo odškrinuli roletu, pretvarajući stan u skrovište iz kojega vrebamo. Ležali smo na krevetu u pozi iz koje se najbolje vidi – „Evo plavetne sjenice!“ – „Nemoj se micati, preplašit ćeš ih!“. Takvi su postali naši ranojutarnji razgovori. Tko se prvi probudio, podnio bi izvještaj: – „Bio je batokljun!“ – „Brgljez se nije pojavio.“ Kako ipak nismo mogli živjeti u mraku, ptice su se morale naviknuti na naše očito buljenje. I na buljenje mačaka, što ide malo teže, no na sreću mačja je pažnja kratkotrajna kada zna da ne može dosegnuti plijen. I tako, mi gledamo, mačke povremeno mekeću, a ptice se obilno hrane. Skoro pa pastorala, skladan suživot vrsta!

Najviše dolaze sjenice: velike i plavetne. Slijeću na stol pod prozorom dok se još razdanjuje, u san mi kaplje njihovo piskutavo došaptavanje, muzika ljepša i diskretnija od bilo koje budilice. Zahvaljujući hranilici, po prvi put sam mogao promatrati vrlo zabavan način na koji jedu – sve se odvija brzo i okretno, najčešće u tri skoka: ptica dolijeće na balkon, užurbano uzima sjeme suncokreta u kljun, odlijeće na obližnju krošnju gdje marljivo kljuca zrno čvrsto uglavljeno između nožica. Kod sjenica najviše oduševljava taj nervozni stil ponašanja, istrzanost udružena s radoznalošću i smjelošću. Iako su velike sjenice šarmantne sa svojim bijelim obrazima, uglancanim crnim tjemenom i crnim kravatama na žutim košuljicama, plavetne više prirastu srcu: ima ih manje, sitnije su, ali drskije, ciktavo se protive i prigovaraju, katkad šepire krila priječeći drugima pristup hrani, a njihove plave kapice nakon ateriranja kostriješe se kao na pozdrav, sličeći čudnovatim šubaricama.

Stil brgljeza potpuno je drugačiji. Najljepše ga je gledati kada za suhih dana prospemo sjemenke na širokoj balkonskoj ogradi. Ova simpatično zdepasta ptica, stručnjak za veranje po deblu u svim smjerovima, nikada ne slijeće izravno na hranu, već malo sa strane, kao da uzima zalet i ujedno isturenom, šiljastom glavicom, uz nekoliko otegnutih piskova, provjerava situaciju prije nego prione na posao. Tih pet-šest skokova do hrane prava su atrakcija, kao i način na koji grabi sjemenke, nekoliko njih odjednom, uz česta podešavanja kako bi sve uredno stalo u kljun. Zatim nestaje s vidika na minutu, pa se opet vraća.

Batokljun je kralj trpeze. Uočljivo krupniji od sjenica, brgljeza i vrabaca, svojim perjem i uzorcima djeluje uglađeno i čisto, prominentni kljun daje mu snažan izgled, a njegovo smeđe oko s krupnom zjenicom, unutar crne maske koja okružuje kljun i spušta se na bradu, ostavlja dojam neobične stranosti – pogled je to iz neke sasvim druge dimenzije, Asja čak kaže da je pomalo zloban. No to samo dodaje njegovoj osebujnosti. U ranu jesen odlazio sam promatrati batokljune u vrtove na Prisavlju, bio sam oduševljen što ove skrovite, a prekrasne ptice borave na deset minuta od našeg stana. Kada je proljetos jedan (možda ovaj isti!) došao na krošnju kod našeg prozora i probudio me svojim glasanjem, smatrao sam to kao povlasticu, dobar znak da bi se nekada mogli vratiti – no proljeće je prošlo bez ponovnih posjeta. Njegova pojava na našem balkonu stoga je bila ravna ukazanju. Asji je to bio prvi put da ga vidi; iako sam joj već bio dosadio s hvalospjevima o batokljunima, i ona je bila jednako ushićena.

Batokljun je neobična ptica: ujedno vrlo plah i oprezan, ali dominantan – druge mu se ptice ne približavaju dok jede, sjenice se šuljaju da krišom kljucnu sjemenku iza njegovih leđa pa odmah zbrišu. Kada sleti na rub ograde (nikada na viseću hranilicu poput ostalih ptica), nakon pomnih sigurnosnih procjena s različitih točaka na krošnji, nerijetko gleda ravno prema meni dok sjedim za radnim stolom, kao da me želi držati na oku. Odlijeće na najmanji pokret, stoga se držim ukipljeno i uzviknem u sebi: Batokljun na ručku! – jedinstven prizor koji uljepšava dan. Obustavljaju se sve aktivnosti, ništa nije toliko važno da bi ga se propustilo promatrati. Za pticu koju sam nazvao uglađenom i čistom, njegovo je hranjenje prilično neuredno: halapljivo trpa sjemenke u usta i drobi ih čeličnim stiskom, pa ljuščice frcaju posvuda. Isprva sam mislio da je to popratni zvuk koji proizvodi dok jede, ali ne, to samo krcka suncokret. Kada čujemo pucketanje dok ležimo u krevetu, znamo da je batokljun pod prozorom.

Ima jedna Kafkina priča koja počinje usklikom čuđenja: „Kako se moj život promijenio, a kako se ipak u biti nije promijenio!“ Ovu misao mogao bih primijeniti na našu situaciju otkako smo počeli promatrati ptice, a naročito nakon što smo ih počeli hraniti. Naš prozor i dalje gleda na isti, a opet sasvim drugačiji svijet. Sve je isto, ali ništa zapravo nije. Isti svijet, ali potpuno novi prozor kroz koji ga se promatra.

dr. sc. Branislav Oblučar, doc., profesor na Katedri za opću povijest književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, član i volonter Udruge BIOM, završio BirdID trening

Ovaj članak objavljen je u 3. broju Pogleda u divljinu, godišnjeg časopisa Udruge Biom.