Graditi u skladu s prirodom

Kako je Dubrovnik utihnuo 

Napisao: Dubravko Dender

Turistički rekordi Dubrovnika svakog su ljeta jedna od omiljenih novinarskih tema. Malo je tko mogao i pomisliti da će se nakon manje od tri desetljeća poslije rata pojaviti problem prekomjernog broja posjetitelja. Stari Grad istodobno ostaje bez ljudi koji su ga gradom i činili, a sve više nalikuje kombinaciji muzeja i ugostiteljskog objekta. Prema najnovijem popisu stanovnika je manje od tisuću, a dok iseljavaju ljudi, nestaju i drugi stanovnici stare gradske jezgre.

Poput većine primorskih gradova u Hrvatskoj i Dubrovnik ima dva potpuno različita lica. Najčešće ga samo njegovi stanovnici poznaju u zimskom izdanju s polupraznim i tihim ulicama. Turisti ga, naprotiv, najčešće zapamte u potpuno drugačijem svjetlu. Dožive ga kao grad prepun ljudi, onaj s razglednica, suncem okupan Dubrovnik. I baš u doba kada kreće nova turistička sezona u njega se osim turista vraćaju i njegovi krilati stanovnici. Dubrovačkim ulicama tada, uz ljudske glasove, počinju odzvanjati i glasovi čiopa. Nakon dugog leta vratile su se iz Afrike u grad u kojem će provesti nekoliko mjeseci i othraniti svoje potomstvo. Njihov vrisak i brzi letovi u predvečerje u tom razdoblju obogatit će svaki posjet Dubrovniku.

U Dubrovniku se, osim u Europi široko rasprostranjene crne čiope (Apus apus), gnijezdi i južnoeuropska bijela čiopa (Tachymarptis melba). Time je ovaj grad iznimka na području Hrvatske jer se bijela čiopa u drugim dijelovima naše zemlje ne gnijezdi u naseljima. Obje su vrste danas prisutne na području čitavog Dubrovnika pa ih nalazimo i u prigradskom naselju Mokošici.

Dubrovkinjama i Dubrovčanima čiope su dobro poznate ptice, no malo njih zna zbog čega su brojne u staroj gradskoj jezgri. Iznenade se kada čuju da su ondje samo zbog šupljina na građevinama, u koje smještaju svoja gnijezda i u kojima noće. Neke od šupljina rezultat su različitih oštećenja, dok su druge nastale slučajno tijekom gradnje ili s određenim ciljem. Upravo one koje su za sobom ostavili graditelji, omiljena su gnjezdilišta bijelih i crnih čiopa, gradskih golubova, a u novije vrijeme i male populacije čavke. Donedavno su šupljine bile uočljive i na samim zidinama i na drugim građevinama u staroj gradskoj jezgri. Služile su kao utori za postavljanje skela u slučaju obnove ili nadogradnje. Kako je građevinska struka od vremena gradnje Dubrovnika znatno uznapredovala, izgubile su svoju prvobitnu funkciju i dobile novu, potpuno neočekivanu. Grad su učinile punim života, odnosno prepunim ptica čiji su se letovi i vriska za ljetnih predvečerja, bez imalo pretjerivanja, mogli opisati kao svojevrstan spektakl. Prizor zbunjenih posjetitelja pognutih glava zbog straha od čiopa koje lete tik iznad njih redovno su izazivali podsmijeh lokalnog stanovništva. Ipak, posljednjih je godina čiopa sve manje, a rezultat je toga sve intenzivnija obnova građevina u Starom Gradu. Obnovljene je dijelove vrlo lako prepoznati prema boji kamena. Na njima nakon završetka radova šupljina gotovo i nema. Tako je Dubrovnik u vrlo kratkom razdoblju izgubio svoj ptičji spektakl.

Problem zatvaranja šupljina koje su gnjezdilište strogo zaštićene bijele čiope prije nekoliko se godina prvi put pojavio u medijima. Tada je mali broj otvora prekriven mrežicama, a ptice su upornim letom prema šupljinama privukle pažnju nekih građana. Na to je reagirala je tadašnja ministrica i mrežice su uklonjene, no ptice ne lete prema šupljinama koje više ne postoje.

---

Ovaj članak objavljen je u 2. broju Pogleda u divljinu, godišnjeg časopisa Udruge Biom. Cijelo izdanje dostupno je za preuzimanje na poveznici.