LIKE za vrtnu strnadicu

Napisao: Vedran Lucić

Kada je slavni François Mitterrand, u tom trenu već bivši predsjednik Francuske, za svoj novogodišnji obrok 1996.godine, pojeo dvije vrtne strnadice, vjerojatno nije očekivao da će ga i po tome ljudi pamtiti. Vrtna strnadica je tada završila u mnogim vijestima, između ostaloga jer je Mitterrand prekršio zakon. Sigurno mu to nije bilo prvo kršenje zakona zemlje na čijem je čelu bio 14 godina, ali vjerojatno je bilo zadnje. Svega nekoliko dana kasnije je umro, ali vrtne strnadice su ostale. Kako su kuhari nabavili vrtne strnadice u zimskim mjesecima nije mi jasno, jer one naše krajeve, a bome i francuske, napuštaju u kolovozu ili malo kasnije, a iz Afrike nam se vraćaju u travnju…

Zbog blentavog francuskog običaja da se vrtne strandice lovi za vrijeme migracije, šopa nekoliko desetaka dana kako bi ih žive utopilo u Armagnacu, piću sličnom konjaku, i na kraju ponudilo onima koji su spremni prekršiti zakon i platiti stotine pa i tisuće eura za ovaj snobovski obrok, smanjio im se broj u Europi za skoro 90 %.

Nakon dramatičnog uvoda trebam biti iskren – unatoč činjenici da godišnje u Fransukoj strada najmanje oko 30 000 vrtnih strnadica, glavni uzrok smanjenu njihovog broja je gubitak kvalitetnih staništa uslijed intenziviranja poljoprivrede u zapadnoj Europi te gubitak tradicionalne poljoprivrede u ovim, srednjim i istočnijim, dijelovima Europe. Naš je veliki ornitolog Dragutin Rucner bilježio gnježđenje vrtne strnadice duž gotovo cijele jadranske obale i u zaleđu. Danas je vrtna strnadica spala na izolirane populacije na Učki, Velebitu, Dinari, Biokovu i još pokojoj manjoj planini. Slovenska populacija, koja je nekoć živjela na području Kraškog ruba, spala je na dva pjevajuća mužjaka, a hrvatske populacije s Žbevnice i Ćićarije su nestale. Da je još uvijek s nama, Rucner bi tumarao nesretan i zbunjen po Istri i ostatku obale tražeći vrtnu strnadicu.

Zato smo, u sklopu projekta LIKE – Living on the Karst Edge, financiranog iz Interreg SI-HR programa, udružili snage s kolegama iz slovenskog BirdLife partnera, DOPPS-a, te smo tijekom svibnja i lipnja 2018. godine u nekoliko navrata posjetili područja Učke, Ćićarije i Kraškog ruba. Cilj nam je bio prikupiti što je moguće više informacija o našim preostalim vrtnim strnadicama, kako bi znali koliko ih ima, kako su povezane hrvatske i slovenske jedinke te da li im je udaljenost na kojoj danas žive postala prevelika barijera u razmnožavanju. Naravno, cilj je sve to staviti u širu priču o zaštiti vrtne strnadice u Europi te ćemo istražiti da li naše „istarsko-kraške“ vrtne strnadice pripadaju boljestojećoj istočnoeuropskoj populaciji ili ugroženijoj zapadnoeuropskoj populaciji. Također, cilj nam je bio i vidjeti kako korištenje prostora, pogotovo rekreativno od strane planinara i biciklista utječe na vrtne strnadice.

Prilikom prvih pokušaja hvatanja vrtnih strnadica za potrebe prstenovanja uvjerili smo se u rečenicu o njoj s 396. stranice novoizišlog priručnika „Ptice Hrvatske i Europe“ koja glasi: „Prilično plaha i oprezna, brzo se skriva.“. Koristili smo ornitološke mreže i snimljena glasanja, ali naše vrtne strnadice nisu bile impresionirane glasanjem iz zvučnika. U preko 20 radnih dana prstenovali smo svega 11 ptica. Prikupili smo po jedno pero za potrebe genetskih istraživanja i pustili smo ih neozlijeđene u prirodu. Sve one nose sada jedinstvenu kombinaciju prstenova u boji te ćemo kada se vrate iduće godine u naše krajeve, moći saznati više o njihovim kretanjima, odnosima i uspješnosti preživljavanja u prirodi.

Ovaj članak objavljen je u 3. broju Pogleda u divljinu, godišnjeg časopisa Udruge Biom.