Mogu li pčelari i pčelarice živjeti zajedno?

Napisali: Zdravko Budimir i Ante Kodžoman

Pčelarstvo gospodarska djelatnost izložena mnogim čimbenicima na koje je izrazito teško utjecati, a određuju ekonomsku isplativost zanimanja. Uz mnogo veće probleme koji proizlaze iz uporabe pesticida, pčelinjih bolesti, klimatskih promjena i onečišćenja okoliša te imaju izravan utjecaj na zdravlje pčela i kvalitetu njihovih proizvoda, pčelari su suočeni i sa štetom uzrokovanom vrstama koje se hrane pčelama.

 

Pčelarica je jedna od najšarenijih i vizualno najdojmljivijih europskh ptica, a u Hrvatskoj se nalazi na popisu strogo zaštićenih vrsta. Hrani se uglavnom letećim kukcima, a njezina je prisutnost kontroverzna zato što joj prehrana uključuje i domaće pčele medarice. U Hrvatskoj je broj pčelarica posljednjih desetljeća u porastu, što doprinosi povećanju njihova pritiska na populacije pčela, a time i na gospodarsku djelatnost pčelarstva.

Unatoč imenu vrste, pčele čine tek dio ishrane pčelarica te je broj ubijenih radilica često relativno malen. Problem je za pčelare stradavanje matica u svadbenom letu, što pčelinje zajednice ostavlja bez matice te one propadaju. Upravo zato osiguravanje suživota pčelara i pčelarica nije nimalo jednostavno, a brojne su i dvojbe oko metoda kojima se smanjuje mogućnost nastanka štete.

Nacionalne su institucije, osim uvrštavanja pčelarice na popis strogo zaštićenih vrsta, za sada vrlo malo doprinijele stvaranju preduvjeta za minimiziranje  sukoba i nadoknađivanje nastale štete. Osim preporuka iz nacrta Prijedloga pravilnika o naknadi štete od životinja strogo zaštićenih vrsta da se košnice postave što dalje od kolonija ptica te da se upotrebljavaju vizualna i zvučna plašila uz košnice, ne postoji primjeren obrazovni sadržaj koji bi pčelare, koji objektivno trpe gubitke, bolje upoznao s tematikom. Štoviše, preporuke iz Prijedloga pravilnika nisu uvijek ostvarive. Ponekad mnogi pčelari ne mogu premjestiti svoje košnice na novu lokaciju zbog geografske ograničenosti ili vlasničkih odnosa.

Stvaranje uvjeta suživota mora početi od istraživanja vrste, njezina staništa i prehrambenih navika. Odroni zemlje koji nastaju ljudskom djelatnošću, idealni su za stvaranje novih kolonija pčelarica na područjima na kojima ih prije nije bilo.

Izobrazba pčelara te predstavljanje tehnika za očuvanje pčela i košnica od pčelarica poput uklanjanja suhih grana drveća u blizini košnica, ili rastezanja ribarskog užeta iznad košnica, odgovornost su institucija koje brinu o toj zaštićenoj vrsti.

Izostanak institucionalne inicijative i brige, pčelare stavlja u bezizlazan položaj. Nedavno tragično svjedočanstvo o začepljivanju rupa pčelarica u blizini jezera Peruća, koje je rezultiralo ugibanjem blokiranih jedinki u gnijezdima, može biti i rezultat svih pritisaka na pčelarstvo kao gospodarsku granu. Ipak, uz osudu, treba ga sagledati i kao poticaj za osvještavanje o složenosti suživota. Pčelaricu ne treba osuđivati zbog njezine prirode niti smatrati uzrokom neisplativosti pčelarstva.

Jedini je način da istinski poštujemo prirodu, i ‘’okrutne’’ pčelarice kao dio nje, upoznavanje s njezinom ulogom i dobrobitima za ekosustav kojemu doprinose. Uz štetu nanesenu pčelarima usluga je pčelarica nezamjenjiva u održavanju broja kukaca i prirodne ravnoteže. Primjerice, pčelarice su najznačajniji predator zlatnih mara koje uzrokuju velike štete na nasadima voća.

Može li postojati svijet u kojemu se pčelarica ne hrani i pčelama? Vjerojatno ne, ali postoji stvarni interes oštećenih pčelara za testiranjem i pronalaskom modela koji bi suživot učinio održivim.

---

Ovaj članak objavljen je u 2. broju Pogleda u divljinu, godišnjeg časopisa Udruge Biom. Cijelo izdanje dostupno je za preuzimanje na poveznici.