Napisala: Ivana Šarić Kapelj
Posao biologa u Biomu prepun je putovanja te gotovo ne postoji dio Hrvatske, kojeg u potrazi za pticama, sisavcima ili biljkama, naše gojzerice nisu posjetile. No, jedno se terensko istraživanje u 2018. iščekivalo s posebnim uzbuđenjem – odlazak na Palagružu, najudaljenije otočje Jadrana!
Palagruža je zapravo skupina od desetak otoka, otočića i hridi, a najveće su Vela i Mala Palagruža, koje smo posjetili u srpnju ove godine.
Potraga za kaukalima odvela nas je na otočje koje je bliže talijanskom kopnu nego hrvatskom, no ipak je pripalo Hrvatskoj za dlaku – od otoka Sušca udaljeno je 43 km, dok je od talijanskog otočja Tremiti udaljeno 48!
Kaukali su pučinske ptice, stoga ne čudi da su se smjestile na otočju čije ime potječe od grčke riječi Pelagos, koja znači “more, otvoreno more, debelo more, pučina”. Vjerojatno ne postoji bolji i točniji toponim u hrvatskom jeziku od ovog za Palagružu.
Kaukali – Diomedove ptice?
Biomov član Branislav Oblučar, uputio me na još jedan zajednički nazivnik kaukala i Palagruže – na mit o Diomedu. Mit je vezan za pomorske puteve u Jadranu, a pri arheološkim istraživanjima na Palagruži pronađena je keramika koja jasno upućuje na Diomedov kult. Stoga bi upravo Palagruža mogla biti čuveni Diomedov otok, na kojem je Diomed umro. Nakon njegove smrti, Diomedovi prijatelji preobrazili su se u ptice, koje nisko lete nad morem te im glasanje nalikuje na plač. Ovaj opis ptica i latinsko imene kaukala, Calonectris diomedea, upućuje kako bi baš oni mogli biti “Diomedove ptice”.
Kada bi Palagruža mogla pričati, sigurno bi osim mita o Diomedu mogla ispričati brojne zanimljive priče – one od komiških ribara, koji redovito ribare tamo još od 14. stoljeća, do priča palagruških svjetioničara, koji tamo borave u smjenama u svjetioniku izgrađenom 1875. godine. Zahvaljujući kaukalima i mi iz Bioma imamo našu priču o Palagruži.
U srpnju smo se na otok zaputili Sven Kapelj i ja iz Bioma, a pridružio nam se Goran Šafarek, biolog i fotograf, koji nikako nije htio propustiti priliku za posjet najegzotičnijem mjestu u Hrvatskoj. Tada sam upoznala Gorana i odmah shvatila kako ćemo vjerojatno na osami Palagruže uzduž i poprijeko preći sve životne teme. Tako je i bilo. Istraživanje se odvijalo u večernjim i noćnim satima, kada se kaukali vraćaju u svoje kolonije, dok su dani bili rezervirani za šetnju, kupanje, vožnju kajakom, čitanje i razgovor. Kampirali smo na plaži Velo žalo na Veloj Palagruži te bi nas zrake sunca ujutro probudile u točno 7 sati. Nakon jutarnjeg kupanja za razbuđivanje, naš dan započinjao je okupljanjem oko obalne kućice od svjetioničara, koja im služi kao mala ostava na plaži. Prvo zaposjedamo zapadnu stranu kućice, gdje pronalazimo hlad taman dovoljno veliki da primi nas troje. Tamo pijemo kavu, doručkujemo i ćaskamo. Nakon podneva selimo se na sjeverni dio ispred obalne kućice, gdje je hlad ostatak dana pa tamo pripremamo ručak, čitamo i drijemamo. Kada padne mrak počinjemo raditi! Uspinjemo se po hrptu otoka i osluškujemo kaukale kako se vraćaju u svoje kolonije.
Svjetioničar koji predvečer ide na lignje donosi nam svaki dan zaleđenu vodu jer je na svakom dijelu “naše plaže” tijekom dana više od 30°C. Velo žalo zaista postaje naša plaža. Već nakon nekoliko dana robinzonskog života, nove osobe koje dođu na jednodnevni izlet gledamo kao “pridošlice, koji nemaju pojma o životu na Palagruži”. Vjerojatno tako kaukali i galebovi gledaju na nas troje.
Kako bismo istražili otok i razbili dnevni raspored traženja hlada, jedan dan smo se zaputili kajakom na sjeverozapadnu stranu otoka. Plovimo uz litice otoka te kroz kristalno i prozirno more na 4 m dubine gledamo šareni i predivan živi svijet. No, udaljavanjem od otoka on uskoro nestaje iz našeg vidika jer u svega nekoliko metara udaljenosti od otoka dolazimo na 100 m dubine. Sama dubina postaje još jezivija kada nam je kajak od težine napuknuo i počeo se brzo puniti vodom. Nakon što smo se nekako domogli Velog žala, utvrđujemo kako je more ušlo između dva sloja kajaka te kako moramo pronaći način da voda iscuri van jer ga inače nećemo moći podići na brod koji će nas za nekoliko dana odvesti s Palagruže natrag na kopno. Nakon nekoliko iznijetih teorija kako isprazniti kajak od vode, zaključili smo kako ćemo ga “punktirati” s čavlom koji smo pronašli na plaži te ga okrenuti naopako da se sam polagano isprazni od vode. Kako nam se havarija dogodila u 8 ujutro, imali smo cijeli dan za mozgati koliko se kajak brzo prazni od vode, što nam je bilo bitno kako bismo vidjeli hoće li se kajak stići isprazniti do našeg odlaska. Uz to, drugi dan smo s kajakom trebali doći do Male Palagruže, gdje se također nalazi potencijalna kolonija kaukala. Kako bismo izračunali koliko će dugo voda otjecati iz kajaka, iz glave se vade formule iz fizike, matematike i kemije i prisjećamo se viših razreda osnovne škole. Računaju se volumeni, radijusi, trenje, procjenjujemo koliko je vode ušlo u kajak – sve dok na kraju nismo izračunali kako je potrebno 5 minuta da se napuni čaša od 2 dcl. Sasvim dovoljno ne samo da se kajak isprazni do našeg odlaska, nego da i drugi dan posjetimo Malu Palagružu. Naravno, ovaj puta opreznije i sa samo dvije osobe na kajaku.
Pozdrav do proljetnog istraživanja gregula
Ovaj drugi po veličini otok u palagruškom otočju smo i posjetili zadnju večer naše avanture. Taj dan ujutro svjetioničar nas je izvijestio kako se sprema nevrijeme te da ako ne odemo sutradan natrag na kopno, nećemo moći otići s otoka iduća 3 dana. Odmah počinjemo hranu i vodu trošiti još pažljivije jer se lako može dogoditi da naših 6 planiranih dana na Palagruži postane 10. Svjetioničari nam pričaju kako se zna dogoditi da i oni po zimi umjesto mjesec dana, koliko traje smjena svjetioničara, ostanu i po dva mjeseca zbog lošeg vremena. No, isto napominju kako je Palagruža mjesto s najmanje padalina u Hrvatskoj – godišnje padne samo 270 mm oborina. Imali smo čast da vjerojatno trećina od te količine oborina na Palagružu padne zadnju večer našeg boravka. Drugo jutro došao je po nas brod te smo napustili Diomedov otok. Odlaskom s Palagruže, nismo napustili samo najizoliraniji dio Hrvatske, napustili smo mjesto gdje nema signala za mobitel, gdje sam u svega par dana uspjela pročitati knjigu od 700 stranica i gdje nisam imala pojam koji je dan ili doba dana (osim kada bi se selili iz hlada u hlad). Valjali smo se i valjali brodom do Pelješca po neveri, kao da je to bio pozdrav od Palagruže nama robinzonima. No, pozdrav je bio tek privremen jer nas čeka uzbudljivo proljeće na Palagruži kada na red dolazi istraživanje gregula!
Ovaj članak objavljen je u 3. broju Pogleda u divljinu, godišnjeg časopisa Udruge Biom.
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.