Napisala: Debi Živčić
Čigre su ptice selice. Zime provode na jugu Afrike, a u proljeće i ljeto vraćaju se u Hrvatsku. Njih se oko 250 svake godine vraća na isti otočić na jezeru Rakitje kako bi se tamo gnijezdile. Inače se gnijezde na sprudovima velikih rijeka poput Save, no ljudi su im svojim aktivnostima uništili i oduzeli prirodna staništa. Zato im uklanjanjem narasle vegetacije i uređenjem otočića nastojimo nadoknaditi gubitak. Ove jeseni ekipa iz Ornitološkog zavoda HAZU-a, predvođena Milošem Martinovićem, ekipa iz Bioma, koju je koordinirala i o volonterima brinula Tena Miličevć i Tomica Rubinić iz Javne ustanova Zeleni prsten Zagrebačke Županije organizirali su nekoliko volonterskih akcija kojima smo nastojali otočić učiniti trajnije pogodnim za njihovo gniježđenje. Te smo akcije nazvali Č-igranje, a kako je bilo na jednoj od akcija ispričala je volonterka Debi.
Tu maglovitu, vjetrovitu i hladnu subotu, danima ranije, odlučila sam pokloniti čigrama. I dok one, ne sluteći što im se sprema, zimuju daleko na jugu između Mozambika i Madagaskara, grupa ljudi kojima sam se i ja pridružila, naizgled tako različitih, a zapravo toliko sličnih, odlučila je ručno prebaciti nekoliko tona šljunka od točke A do točke B.
Iako tako nešto u današnje vrijeme zvuči nezamislivo sukladno trendu komocije i udobnosti, upravo ta mala skupina fenomenalnih ljudi, uglavnom sastavljena od volontera te vrhunskih stručnjaka iz HAZU i Bioma, učinila je to. Da ne bi nedostajalo akcije i bilo baš sve idilično, u prvih pola sata volontiranja, naše glavno vodeno prometalo potonulo je pod teretom prevelike ambicije u mutne i hladne vode jezera Rakitje. I dok su organizatori tražili pomoć zbog potonuća čamca, ja sam s petoricom volontera doživjela neobično lijepo veslanje na pontoncu, dok se dizala magla i dan postepeno uranjao u sunce poput drevnog Avalona. Posuđeni pontonac pokazao se idealan za transport šljunka i volontera koristeći se tehnikom skele.
Fantastičnom koordinacijom ronioca (dragog im prijatelja koji je pristao iz toplog kreveta doći izroniti čamac iz hladne vode), Vedrana i svih ostalih ljudi snažnih ruku i pametnih prijedloga, čamac je izvučen na obalu. Kada je drama oko potopljenog čamca završila, svatko je pronašao svoju ulogu u lancu koji je besprijekorno funkcionirao. Jedni su lopatali, drugi pripremali vreće, treći nosili, dok su četvrti grabljali, a peti istovarivali. Entuzijazam kojim se tona po tona šljunka selila s hrpe, nosila, plovila i prosipavala na otočić, jednostavno je nevjerojatan.
Ručak u obliku pizze s guštom smo pojeli, pokušavajući nadoknaditi potrošenu energiju najboljeg i istovremeno najsvrsishodnijeg treninga snage i izdržljivosti. Baš svatko je te subote profitirao – bilo boravkom na svježem zraku, upijanjem zadnjih sunčanih zraka, neobaveznim druženjem, ćaskanjem, savladavanjem neuobičajenih vještina skelarenja ili razvijanjem novootkrivenih talenata npr. lopatanja šljunka. Najviše su, naravno,dobile čigre. Nadam se da će nagraditi gnježđenjem trud ljubitelja ptica, koji će još danima ručno uređivati zamišljeno buduće stanište. Bijelu dekicu (izolator od nicanja trave) na otočiću čigri moramo prekriti do kraja i pripremiti im siguran sprud kakvog žele za svoje mališane. Jedva čekam novo Č-igranje!
Ovaj članak objavljen je u 3. broju Pogleda u divljinu, godišnjeg časopisa Udruge Biom.
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.